Ekstremova avantura - Peru 2008.

3.7.08.

Kao što smo već pisali, "Ekstremova" trojka - Juras Velimir, Rakić Ivan, Bockovac Željko i Retelj Edvard 31. svibnja 2008. krenuli su na ekspediciju u Južnu Ameriku, točnije u Peru. Kako su naši ekstremisti osvojili najviši vrh Perua Huascaran na 6768 m n.v. pročitajte u dnevniku Željka Bockovca.

EKSPEDICIJA „ PERU 2008“

Autor teksta: Bockovac Željko
Autori slika: Bockovac Željko i Velimir Juras

Ova, peta po redu, makarska alpinistička ekspedicija planirana je na desetogodišnjicu našeg kluba „ EKSTREM“ kao kruna za kraj, uspješne nam 2007. godine. Prvotno smo zamislili kao cilj Lakhpa- Ri u Himalaji, kao prvi makarski sedamtisućnjak. Nedostatak financija odgodio je naš pohod za sljedeću (2008. g) te nam i uvjetovao jeftiniji, ali i nadasve atraktivniji izazov – HUASCARAN u Peruu. Ovaj vrh je jednostavno sinonim za lavine i jake vjetrove te niske temperature, a tko bi i poželio veći izazov osim nas….ekstrema!
Pripreme za ekspediciju trajale su oko pola godine, a naših sastanaka, tura, treninga, „hvatanja“ sponzora…nanizalo se u nedogled. Tri mjeseca unazad ubacili smo u 5. brzinu i pojačali napore. Treninzi su bili sve češći i naporniji. Osim svakog vikenda u treninge smo ubacili i srijedu tako da bismo, nakon posla (u 15 sati), odrađivali uspon nekim težim putem na Biokovo, gore prespavali te ujutro u 5,00 sati ustajali da na vrijeme stignemo na posao. U nedostatku snježnih uvjeta često bismo odlazili na Čvrsnicu (BIH) gdje bismo odrađivali teške i iscrpljujuće ture .
Dan „ D“ je konačno stigao 31. 5. 2008. g., karte u ruci, novac u džepu i četiri alpinista Juras Velimir, Rakić Ivan, Bockovac Željko i Retelj Edvard, puna snage i izazova, kreću na put.
Sa stanice, uz ispraćaj rodbine i uz veliku podršku 15-tak članova kluba, krećemo autobusom za Zagreb. Slijedi jutarnji let za Amsterdam, vlakom do Den Boscha gdje ćemo ostati do sutra kad imamo let pa dalje za Limu. Popodne provodimo razgledajući grad, a navečer uživamo u večeri i gostoprimstvu obitelji Drožđek (veliko im hvala na tome).
Oko 10 sati slijedi nam 13- satni let za Limu. Stižemo u večernjim satima. Odsjedamo u hostelu „ Malka“ te odmah ujutro nastavljamo putovanje ka gorskom dijelu Perua do mjesta Huaraz. Vožnja udobnim autobusom kompanije „ Cruz del Sur“ trajala je oko 8 sati.
Konačno! Sad smo tu! Smještamo se u malom hostelu obitelji Olasa i počinjemo uživati u čarima ovog raja za alpiniste. U organizacijskom smislu sve ide glatko jer sam 2004. g. već pohodio ove planine (osvojio 3 vrha) te upoznao ovaj grad i okolicu.
Huaraz je mjesto od 100.000 stanovnika, nalazi se na 3000 m n/v te je sav podređen planinarskom turizmu. Par dana traje privikavanje na veliku nadmorsku visinu i u to vrijeme planiramo i kupujemo hranu te odabiremo naš prvi vrh. Izbor je pao na VALLUNARAJU (5686 m).

   
Između logora 1 i 2

Uspon na ovaj vrh trajao je 4 dana. Svi smo, odreda, osjetili što znači prilagodba na velike visine i odradili aklimatizaciju na najbolji mogući način. Prvi dan ostali smo na visini od 4200 m. Dan poslije penjemo se na visinski logor, na 5150 m i tu ostavljamo dio opreme te se spuštamo u bazu na spavanje. Sutradan slijedi „ junački“ uspon od cca 1400m. „Naoružani“ kamerama i aparatima u 2 sata ujutro krećemo ka vrhu. Oko 10 sati otvara nam se predivan pogled na veliki dio Cordillere Blance. Čestitamo, međusobno se i slikamo sa sponzorskim zastavicama.

 

Na putu za Vallunaraju                                                Na vrhu Vallunaraj 5686

Nakon uspješno ispenjanog vrha i trodnevnog boravka u Huarazu, misli i želje okreću se ka glavnom cilju ekspedicije, 6768 m najvišem vrhu Perua – Huascaranu.
Krećemo iz mjesta tj. sela Musho koje se nalazi 1.5 sat vožnje od Huaraza, također na visini od 3000 m. Povoljne cijene omogućuju nam nošenje dijela opreme na mazgama. Tako smo 50-tak kg opreme prebacili na taj način do baznog logora na 4000 m visine. Tu je inače jedan od brojnih ulaza u Nacionalni park Huascaran. Postavljamo šatore i već kukamo o tome što nas čeka sljedeći dan. Noć je mirna, nije hladno, ali puno nas toga još čeka.

Pod vrhom

Sutradan se, po prvi put, suočavamo s punom kilažom naše opreme. 30-tak kg teške ruksake, svaki od nas morat će „dovući“ do kampa 2, na 6000 m. Teško je, ali idemo korak po korak. Da nevolja bude još veća, nailazimo i na detalje u stijeni pa penjemo čak i neke 2-3 (ocjena težine u stijeni). Na naše čuđenje nailazimo na dom na 4600 m koji je otvoren. Tu slijedi okrepa uz čaj i jelo. Nastavljamo dalje i ulazimo u morenu (mjesto gdje završava ledenjak i počinje granica snijega).
U morena kampu smo, a visina je 4900 m. Zadnje mjesto gdje imamo vodu na raspolaganju.

Morena kamp - šator nakon oluje

Putem mobitela informiramo se o vremenu i doznajemo da još sutra imamo snježne padaline pa slijedi 2 dana jakog vjetra i tek onda dolazi par dana stabilnog vremena.
Dan sporo prolazi, vrtimo se oko šatora, kuhamo, jedemo, spavamo i to nam je jedini «posao». Cijelu noć puše ko ludo, šator se povija na vjetru, ujutro još pojačava, savija ga do poda i najednom puca krovna aluminijska šipka, para nam krov. Gledamo, tek svanulo jutro. Pokušavam zadržati platno i šipke, ali Edo kaže da se ostavim „ nemoguće misije“ i da izađemo i polegnemo šator izvlačenjem šipki. Hladno je. Stavljamo na desetke kamenja po šatoru da ga štite dok vjetar ne oslabi. Sa naše dvije vreće za spavanje odlazimo do 20 –tak metara udaljenog šatora Vele i Ivana. Oko 11 sati vjetar se stišava i pristupamo popravci šatora. Uspijevamo i nadamo se da će izdržat još 5-6 dana.
Sutradan nosimo dio stvari na kamp 1 ( 5400 m ), promatramo ga i konačno vidimo gdje su završile one lavine koje smo zadnjih noći slušali. Vraćamo se na spavanje u naš morena kamp. I dalje smo sami na cijelom usponu.
Jutro je, 7 sati i mi (konačno) pakujemo šatore i idemo na viši kamp. Za nekih 3 sata smo na visini od 5400 m. Ponovo postavljamo šatore, ali ovaj put na tvrdom ledu. Poslijepodne stižu još neki navezi i ubrzo je na platou mala gužva. U čas je tu i 10- tak šatora. Uglavnom su to alpinisti sa unajmljenim vodičima i nosačima tako da na jednog stranca „idu“ dva Peruanca, vodiča-nosača.
Neki zbog nedovoljne aklimatizacije već u toku noći napuštaju kamp i silaze. Ujutro su tako osvanula samo 4 šatora (i 2 naša , naravno). Krećemo dalje prema kampu 2 , na 6000 m.

Logor 2, 6000 m n.v.

Zima je, ali nema vjetra. Pet je sati ujutro i morali smo uraniti prije lavina koje prijete na ovoj opasnoj dionici čim zatopli. Prelazimo preko brojnih pukotina i divimo se ledenim gromadama leda ( seracima ) koje se nadvijaju nad nama i šutke nam prijete.
Stižemo! Kamp 2…6000 m. Lagani vjetar otežava nam postavljanje šatora. Ravnamo teren i za kratko vrijeme uživamo u toplini naših, pernatih, vreća.
Cijelo vrijeme razmišljamo o tome što nas čeka noćas iza ponoći. Dan se otegao i dolaskom mraka uspjeli smo uhvatiti par sati sna. Jedan je sat, budimo se, hladno je i puše. Pitam se koliko jako, hoće li nam dopustiti da krenemo?
Vrtimo se, kuhamo čaj, virimo kroz šator i 100- tinjak metara dalje vidimo skupinu od 7-8 alpinista kako kreću ka vrhu. Odluka je pala – moramo požuriti sa spremanjem i uhvatiti priključak za skupinom. Vani je temperatura – 20 i pitamo se kako li je tek gore?
Edo i ja krećemo prvi, a Vele i Ivan odmah za nama. Pun je mjesec, a strmine su oko 45- 60 stupnjeva, na mjestima i 70. Hladno je i stalno trljamo ruke (Edo i noge), zima grize kroz rukavice i cipele. Čekamo da svane sunce pa će biti lakše kad zagrije. Sviće! Obasjavaju nas prve jutarnje zrake,ali nešto ne valja. Gdje je tu toplina???
Vučemo se korak po korak (penzionerski tempo ). Brojim korake pa pauza!
Motiviram se…Svakih 30 koraka posvećeno je nekome, a ne želim nikoga razočarati i stati baš na njegovoj dionici. Vrh je sve bliže… Sunce i dalje ne radi „svoj posao“. I dalje je hladno. Osvrćem se... Vele i Ivan polako zaostaju. Ne možemo ih čekati, prehladno je za to.
Odjednom, nema više, to je to! 10 je sati, datum 20.6. Edo i ja na vrhu Huascarana sa još 5-6 likova (svi su maskirani u opremu pa nemam pojmat ko su ni odakle su). Iskorištavamo situaciju da nas slikaju zajedno. Edo malo snima i vraćamo se. Eto, koliki trud za te velike 3 minute koliko smo proveli gore. U silazu susrećemo Velu i Ivana i dajemo im informacije o putu i vremenu. Rukujemo se i nastavljamo. Oni gore, a mi dole.

 

Ulazimo u šator i ubrzo smo u vrećama . Nakon nekog vremena stižu i oni s radosnom vijesti da su se i oni popeli. Dajemo im već skuhan čaj i logor (premda je 4 sata) tone u topli san.
Ujutro nas ponovo budi vjetar (i plaši nas, kao nećete dole) i jedva uspijevamo spremiti stvari i sjuriti se ka morena kampu. Došavši na kraj morene, odlučujemo „ potegnuti “ do doma na 4600 m, tamo prespavati i lagano početi slaviti.
Tako je i bilo. Popodne i dio večeri proveli smo uz peć grijući promrzla tijela (poslije smo čaj zamijenili pivom). Jutarnji spust u Musho bio je samo formalnost.
Tuširanje nakon završene ture uvijek je nešto posebno. Voda i šampon čine čuda i osjećaj topline koji kroz meso dopire sve do kosti. Slijedi brijanje pa odlazak u grad. Restoran- mjesto koje smo stalno sanjali, aizbor jela nije problem- jer smo o tome gore 100 puta razgovarali.
Za ručkom tj. večerom konstatirali smo jednu tužnu stvar – mi smo samo još sutra ovdje, a imali smo u planu 2 dana apsolutnog odmora, odlazak u Chavin (arheološko nalazište 70- tak km od Huaraza ), kapučina, kolači…
Zadnji dan iskoristili smo za kupovinu suvenira, a vrhunac je bila večernja proslava u našem hostelu. Dan prije naručili smo tortu s natpisom našeg vrha i visinom te kupili nešto pića da se malo razveselimo. Na proslavu smo pozvali vlasnika hostela i sve goste (uglavnom alpinisti) koji su se tu zatekli i počastili ih tortom i pivom. Oni su bili oduševljeni, a mi sretni.
Uzdišemo duboko jer znamo koji nas put čeka ( autobus do Lime , let do Amsterdama pa do Zagreba i bus do Splita tj. Gdje i kada se nalazimo popodne na kavi. Četiri su sata ujutro, mir, tišina – grad spava!
Ruksak mi je na leđima, a u rukama teška vreća od 20 kg. Idem doma!

Najiskrenije i najtoplije se zahvaljujemo sponzorima i svima koji su ugradili jedan dio sebe u ovaj veliki pothvat tj. uspjeh. Mogu biti ponosni sljedeći :
Županija Splitsko – Dalmatinska, Mesna industrija braće Pivac, Hoteli Tučepi, Georad – Makarska, Park prirode Biokovo, Grad Makarska, Croatia osiguranje, DMD – Makarska, Makarski komunalac, Apfel – Makarska, Općina Baška Voda, Krah d.o.o. – Vrgorac, Općina Tučepi, Interijeri Sokol, ITG – Makarska te se zahvaljujemo agenciji VMD – Zagreb.